hello
ha-LOUBok
„Bok“ djeluje kao riječ koja radi svugdje, ali već prvi pozdrav pokazuje koliko različito jezici mjere blizinu i distancu. Neki imaju posebnu riječ za telefon, drugi razdvajaju službeno i prisno jednako oštro kao hrvatsko „ti“ i „Vi“, a treći istim pozdravom i dočekuju i ispraćaju. Ovdje čuješ kako zdravo zvuči u 26 jezika — s glasovima koji hrvatskom uhu nisu poznati i s naglaskom koji rijetko pada ondje gdje bi ga ti očekivao.
hello
ha-LOUBok
U hrvatskom je granica jasna: „bok“ [BOK] ide prijateljima i vršnjacima, a prema strancu, nadređenoj osobi ili na šalteru ide „dobar dan“. Španjolski tu granicu ne povlači na istom mjestu — „hola“ [OH-la] čuješ i u dućanu i među prijateljima, pa Hrvatima djeluje neobično opušteno za prvi susret. Francusko „salut“ ide u suprotnom smjeru: ostaje strogo među poznatima i u uredu bi zvučalo nespretno.
Japanski „こんにちは“ [konnichiwa] ograničen je dobom dana — pokriva sredinu dana, a ujutro i navečer traži druge formule, dok hrvatsko „bok“ vrijedi od jutra do noći. Skandinavski pozdravi rade obrnuto: dansko „hej“ [haj], švedsko „hej“ [hej] i finsko „hei“ [hei] prolaze i prema nadređenom i prema susjedu, pa razlika u registru koja hrvatskom govorniku dolazi sama od sebe ondje jednostavno ne postoji.
Arapsko „مَرْحَبًا“ [MAR-ḥa-ban] nosi ždrijelni glas ḥ, kakav hrvatski ne poznaje: jezik se povlači duboko u ždrijelo, a zvuk je napetiji i hrapaviji od hrvatskoga h. Sirijska varijanta „مرحبا“ [marḥaba] ima isti glas, samo mekši završetak. Kinesko „你好“ [nǐ hǎo] traži nešto posve drugo — tonove: oba bi se sloga izgovorila silazno-uzlazno, no kad se nađu jedan do drugoga, prvi prelazi u uzlazni ton.
Turski iznenađuje naglaskom. „Merhaba“ [mer-ha-bá] naglašava zadnji slog, a standardni hrvatski zadnji slog nikada ne naglašava — zato ga hrvatsko uho gotovo automatski premjesti na početak riječi. Grčko „γεια σου“ [yá-su] sažima dvije riječi u jednu cjelinu s naglaskom na početku, a portugalsko „olá“ ponovno gura naglasak na sam kraj.
Ždrijelno ḥ gotovo svi zamijene običnim h — razlika je arapskom uhu jasno čujna, pa vrijedi vježbati napetost u grlu. Francusko „salut“ ima dvije zamke odjednom: zaokruženo ü, kakvo hrvatski nema, i završno t koje se ne izgovara. Dansko „hej“ [haj] pišeš isto kao hrvatski uzvik hej, ali se čita s dvoglasom aj, dok švedsko „hej“ [hej] ostaje blizu pisanome obliku.
Druga česta greška nije u glasovima nego u odabiru. Tko misli da jedna riječ pokriva sve situacije, brzo upadne u pretjeranu prisnost: „salut“ prema nepoznatoj osobi zvuči nemarno. Japansko „こんにちは“ [konnichiwa] Hrvati obično izgovore s jakim udarom na prvi slog, a japanski naglasak takve vrste uopće nema — slogovi teku ravnomjerno, bez isticanja jednoga od njih.
Jezik koji učiš biraš u aplikaciji – neovisan je o jeziku sučelja.
Već imaš račun? Prijavi se
Registracijom prihvaćaš naše Uvjete i Pravila privatnosti.