excuse me
IKSK-juz miOprostite
Hrvatski ima dvije riječi za dvije različite stvari: „oprostite“ glagolski je oblik kojim se nekomu obraćaš ili tražiš oproštaj, a „isprika“ imenica je za sam čin. Veći dio jezika na ovoj stranici povlači istu granicu, samo je ne pokazuje jednako jasno. Ovih 26 verzija najlakše je razumjeti ako prvo odlučiš želiš li nekoga zaustaviti ili se ispričati.
excuse me
IKSK-juz miOprostite
Rumunjski razdvaja isto kao hrvatski: „scuzați-mă“ [sku-ZACJ ma] doslovno je ispričajte me i služi za obraćanje, a „scuze“ [SKU-ze] imenica je za ispriku. Švedski radi jednako s parom „ursäkta“ i „ursäkt“, a ukrajinski s „вибачте“ [vybachte] i „вибачення“ [vybachennya]. Tko zna hrvatsku razliku, tu je već na sigurnom.
Drugdje granica ide na neočekivanom mjestu. Talijansko „scusi“ [SKU-zi] vezano je uz uljudno oslovljavanje, pa se oblik mijenja ovisno o tome komu govoriš — kao kad bi hrvatsko oprosti i oprostite bile dvije zasebne riječi. Japansko „すみません“ [sumimasen] pokriva i ispriku i zahvalu i traženje pažnje, pa ga čuješ desetak puta dnevno, a nizozemsko „sorry“ [SOR-rie] posuđeno je iz engleskoga i posve je obično. Španjolsko „disculpe“ [dis-KUL-pe] također je glagolski oblik vezan uz uljudno oslovljavanje, dok grčki razdvaja „με συγχωρείτε“ [me si-cho-rí-te] za obraćanje i „απολογία“ [a-po-lo-yí-a] za samu ispriku.
Poljsko „przepraszam“ počinje skupinom prz, koja se izgovara kao pš, pa Hrvati obično ubace samoglasnik da si olakšaju. Rusko „извините“ [is-wi-ní-tje] ima meko t pred završetkom, a početno i zvuči prigušeno. Tursko „affedersiniz“ [af-fe-der-si-níz] dugo je pet slogova, s naglaskom na kraju i dvostrukim f koje se doista drži dulje.
Arapsko „عَفْوًا“ [ʿAF-wan] počinje ždrijelnim glasom koji nastaje stiskanjem grla; hrvatski za njega nema ni približan par, pa ga govornici najčešće posve ispuste. Grčko „με συγχωρείτε“ [me si-cho-rí-te] stapa tri riječi u jedan ritam s naglaskom pri kraju, dok dansko „undskyld“ guta d i k pretvara u zvučan glas. Finsko „anteeksi“ [AN-teek-si] naglašava prvi slog, kao i sve finske riječi, a dugo ee u sredini mora se doista čuti.
Prva je zamjena obraćanja i isprike. Tko u švedskom kaže „ursäkt“ umjesto „ursäkta“, zvuči kao da najavljuje ispriku umjesto da je izgovori; isto vrijedi za rumunjski par i za ukrajinski. Druga je razina uljudnosti — talijansko „scusi“ i njegov prisni par nisu zamjenjivi, a hrvatski tu razliku pokazuje nastavkom glagola, pa je vrijedi tražiti i drugdje.
Treća je pogreška u zvuku: poljsko prz i arapski ždrijelni glas hrvatsko uho ne prepoznaje kao poseban zadatak, pa ih jednostavno preskoči. Četvrta je količina — u japanskom „すみません“ nije pretjerivanje nego norma, dok bi Hrvat koji se toliko ispričava djelovao nesigurno. Učiti riječ bez te mjere znači naučiti pola.
Jezik koji učiš biraš u aplikaciji – neovisan je o jeziku sučelja.
Već imaš račun? Prijavi se
Registracijom prihvaćaš naše Uvjete i Pravila privatnosti.